Samostan i rezidencije           

1) Samostan sv. Ante u Chicagu  

            Svaka zajednica mora misliti o svome središtu (ili središtima). Osobito je to važno bilo za zajednicu hrvatskih franjevaca, koji su djelovali na veoma prostranom području u Americi.  Ideja o izgradnji središnjeg samostana postala je izraženija osobito nakon što je 1931. Komisarijat hrvatskih franjevaca povjeren Hercegovačkoj provinciji, te je najviše svećenika nakon toga dolazilo upravo iz te zajednice.  Osim što bi taj samostan bio upravno središte zajednice, on je trebao imati i osobitu svrhu u skoroj ili daljoj budućnosti: kako su, naime, mnogi franjevci i u poznijim godinama ostajali u Americi, moralo se misliti i na njihov doličan smještaj, to jest pronaći mjesto gdje će moći spokojno provoditi zasluženu mirovinu.  Budući da je u Chicagu bilo najviše franjevaca u pastvi i da je Chicago nekako i geografski bio u središtu područja na kojem su franjevci djelovali, to se on sam po sebi nametnuo kao najpovoljnije rješenje.

            Na sastanku članova Komisarijata god. 1941. u Južnom Chicagu, franjevci odlučiše što prije osnovati kuću-maticu, nevezanu uz bilo koju župu koju su franjevci držali.  A i ondašnji komisar (poglavar) franjevaca fra David Zrno preporučio je braći u Chicagu da traže pogodno mjesto i zgradu, po mogućnosti polovnu (jer novca nije bilo za razbacivanje) i dovoljno prostranu za samostan.  U to je vrijeme čikaško sveučilište po povoljnoj cijeni prodavalo veoma lijepu zgradu u Hyde Parku.  Zgrada je nekoć bila vlasništvo bogataša Ryersona, a o njezinoj ljepoti dovoljno govori činjenica da je dobila prvo mjesto na Kolumbovskoj izložbi 1893. godine kao arhitektonski najuspjelija građevina te godine u Chicagu.[5]  Fra David je iz Rankina, gdje je držao misije, otišao hitno u Chicago i stupio u pregovore sa Sveučilištem.  Kuća na Drexel Boulevardu kupljena je 1943. godine.  Prednosti su joj bile što je imala prostrano dvorište, bila kvalitetno građena i na pogodnom položaju, gotovo na osami.  Osim toga cijena je bila vrlo povoljna.  Nedostatak: nije se mogla odmah useliti, nego su bili potrebni neki prethodni opravci.  Uz nju su franjevci kupili još jednu zgradu, koja je Ryersonu služila kao konjušnica i stan za pazikuću, te lijep komad zemlje - dvorište veličine 90m x 70m. Odmah se pristupilo uređenju kuće i prilagođivanju za samostan. Radilo se brzo, jer su na useljenje već čekali neki franjevci, osobito oni koji su tu trebali nastaviti s izdavanjem franjevačkih publikacija: u zajednici je, naime, god. 1942. bilo pokrenuto izdavanje Hrvatskoga katoličkog glasnika, a 1944. i Hrvatskog kalendara.  Osim tih franjevaca, u samostanu se nastanio i komisar, franjevački poglavar. “Kada je postavljen križ na vrhu pročelja zgrade iznad masivnih kamenih blokova i stupova nad glavnim ulazom - piše fra S. Grubišić 1945. - zgrada je dobila izgled jedne građevine, koja kao da je baš za samostan sazidana u doba cvjetanja srednjovjekovnoga kršćanskog graditeljstva.” Franjevci su se u samostan uselili 5. lipnja, a vanjska je svečanost upriličena 3. rujna 1944.  Svetu Misu s pukom slavili su franjevci ispred samostana, u dvorištu.  Misu je predvodio komisar fra David Zrno, a propovijedao je hrvatski dominikanac o. Reginald Rabadan. Na misi su pjevali zborovi župa sv. Jeronima  i Presv. Srca Isusova iz Chicaga, pod ravnanjem s. Kaliste.[6]

            Koliko je spasonosna bila ta odluka da se nabavi jedna središnja kuća i pretvori u franjevački samostan, pokazat će na osobiti način vrijeme i događaji koji su uslijedili neposredno nakon Drugoga svjetskog rata.  Nakon propasti Nezavisne države Hrvatske i početka stravičnih klanja i progona od strane partizanske bezbožne vojske i vodstva, brojni su Hrvati, a među njima i nemali broj hercegovačkih franjevaca, prebjegli u zapadne europske države, a odatle i u Ameriku.  Većini je franjevaca prvo utočište na novom Kontinentu bio upravo samostan sv. Ante na Drexelu.  Neko vrijeme u samostanu je boravilo i do 19 franjevaca.  Oni pak franjevci koji nisu prebjegli uglavnom su doživjeli tragične sudbine: 66 samo hercegovačkih franjevaca pobili su komunisti, a brojni drugi godinama su posvema nedužni robijali u jugoslavenskim tamnicama.

            Fra Dominik Mandić, poznati hercegovački franjevac, organizirao je u Italiji (gdje je tada boravio) sjemenište za djecu koja su željela postati franjevcima.  To je sjemenište međutim bilo kratkoga daha.  Sjemeništarci su se, naime, 1952. premjestili u Ameriku.  Stoga se moralo misliti i na njihov smještaj.  U tu je svrhu kupljena i nova zgrada, treća po redu, odmah do one na Drexelu.  Ta je kuća bila vlasništvo Swift Packing House i tada je bila prazna.  Kupljena je 1952. i ubrzo pod vodstvom ondašnjeg kustosa fra Vendelina Vasilja preuređena.  Samostan je iz prvotne samostanske kuće na Drexelu premješten u novu kuću na Ellis aveniji, dok su u kuću na Drexel Boulevardu smješteni sjemeništarci.  Novi je samostan svečano otvoren 3. kolovoza 1952., a tom je činu nazočan bio i čikaški nadbiskup kard. Samuel Stritch.  Kroz ovih pet desetljeća samostan je dobro održavan i popravljan, a nove su djelatnosti (osobito izdavačke) nagnale upravu zajednice da se 1975. pristupilo uređenju polu-podzemnih samostanskih prostorija.

            Zgrada između staroga i novog samostana, nekadašnja Swiftova i Ryersonova konjušnica, pretvorena je u vrlo funkcionalnu zgradu.  U prizemlju je, naime, tijekom 1945. uređena veoma lijepa kapelica, koja se koristi do današnjeg dana.  Unutra je obložena lijepim europskim mramornim kamenom, stavljeni su vitraži i kipovi svetaca.  I kapelica je - kao i samostan - posvećena sv. Anti.  Kad su god. 1947. kupljeni strojevi za franjevačku tiskaru, smješteni su u istoj zgradi, odmah do kapelice.  A na katu su prostorije preuređene za stan časnih sestara, koje od 1968. djeluju pri franjevačkom samostanu.  To su hercegovačke franjevke iz provincije Školskih sestara.

            Prvotni samostan na Drexel Boulevardu sada je sjedište Hrvatske franjevačke kustodije.  I ta je zgrada u posljednje vrijeme lijepo obnovljena i preuređena tako da može primiti veći broj franjevaca, najviše svakako u vrijeme franjevačkih kapitula i godišnjih duhovnih vježbi.  U toj su zgradi godinama bila uredništva raznih franjevačkih publikacija (Hrvatski katolički glasnik, Hrvatski kalendar, Danica, ZIRAL), a osobito je značajan Hrvatski etnički institut, koji djeluje sve do danas. Tu se čuvaju vrijedni dokumenti, vezani osobito za povijest hrvatskih župa u Americi i Kanadi.  Također se u sklopu Instituta nalazi i dosta dobro uređena knjižnica.  Kako je zgrada tijekom desetljeća postala prilično zapuštena, braća su na Kapitulu 1994. godine odlučila da se zgrada preuredi i obnovi.  Tako je u razdoblju 1995.-1997. najprije preuređen prvi kat: tu je stvoren vrlo lijepi izložbeni prostor za Hrvatski etnički institut. Potom su obnovljeni drugi i treći kat.  Naime, zbog sve većeg broja fratara u mirovini, nije više bilo dovoljno slobodnih prostorija u samostanu.  Stoga je i kustosov ured 1997. premješten na Drexel Blvd., na drugi kat.  Treći kat predviđen je za smještaj braće koja za duhovne vježbe ili kapitule dolaze u svoje sjedište u Chicagu.  Tijekom te dvije godine obnove najprije su učvršćeni krovovi na kući, a potom postavljeni dvostruki prozori.  Unutar same kuće obnovljena je kompletna drvenarija, kako na stubištima, tako na hodnicima i u sobama. Tako su iznova na svjetlo dana izišle sve one prelijepe šare koje su nekoć načinili vrsni stolari: kuća je opet zasjala u svom prvobitnom izgledu, u punom sjaju.

            Ovdje donosimo imena franjevaca koji su boravili u samostanu sv. Ante u Chicagu.  Tim imenima treba pribrojiti i one koji su se bavili izdavačkom djelatnošću i stanovali u samostanu - ali njihova će imena biti navedena na drugom mjestu.    

Gvardijani/Guardians

1944.-1945.            fra Franjo Čuturić

1946.-1951.            fra Ignacije Jurković

1952.-1955.            fra Vendelin Vasilj

1955.-1958.            fra Zvonko Mandurić

1958.-1961.            fra David Zrno

1961.-1964.            fra Silvije Grubišić

1964.-1967.            fra Zvonko Mandurić

1967.-1973.            fra Ferdinand Skoko

1973.-1976.            fra Silvije Grubišić

1976.-1982.            fra Ferdinand Skoko

1982.-1985.             fra Pavao Maslać

1985.-1988.             fra Jerko Kućan

1988.-1994.             fra Častimir Majić

1994.-1995.             fra Pavao Maslać

1995.-2004.             fra Jerko Kućan          

 

  Braća/Friars 

1946.-1979.               fra Celestin Raguž

1949.-1950.               fra Karlo Pleše

1950.- 1990.?            fra Irenej Petričak

1950.-1966.               fra Ambro Mišetić

1950.-52.;1976.-78.;            fra Boško Benković

1951.-1973.               fra Dominik Mandić

1952.-1954.               fra Tugomir Soldo

1953.-55.; 1971.-95.            fra Serafin Vištica

1955.-1973.               fra Dominik Mandić

1955.-1957.               fra Silvije Grubišić

1957.-1964.               fra Oton Knezović

1957.-1958.;1998.-            fra Steve Raich       

1958.-1960.               fra Vitomir Naletilić

1959.-1960.               fra Berto Dragičević

1960.                          fra Ambroz Budimir

1961.-1965.; 1991.-            fra Kvirin Vasilj

1961.-1988.               fra David Zrno

1963.-1964.               fra Bono Bilandžić

1966.-1986.               fra Trpimir Musa

1969.-1984.                  fra Gracijan Raspudić

1971.-1992.               fra Slavko Luburić

1974.-1990.               fra Zoran Ostojić

1978.-1979.               fra Ivo Sivrić

1985.-1986.               fra Anthony Dukić

1986.-1987.               fra Filip Pavić

   1991. -                     fra Vjekoslav Bambir   

   1994. -                        fra Dominik Ćorić

1994. -                        fra Miron Lasić        

1995. -                        fra Boško Benković

1996. -                        fra Častimir Majić

1996.-1997.                  fra Marko Kozina      

1996. -                        fra Bruno Raspudić

1998. -                        fra Vincent Cvitković

 

2) Rezidencija sv. Franje Asiškoga u Gulf Breeze-u, Florida 

            Kako je Komisarijat posjedovao samo jedan samostan, osjećala se potreba osnutka još jednoga samostana ili rezidencije.  Tražilo se mjesto s toplijim podnebljem, kako bi u toj kući franjevci imali svoje mjesto za odmor.  Komisar fra Ferdinand Skoko ovlastio je fra Silvija Grubišića da potraži prikladno mjesto u Floridi.  Nadbiskup Thomas J. Toolen iz Mobilea, Alabama, bio je spreman dati dozvolu franjevcima da na području njegove nadbiskupije osnuju svoju rezidenciju, pa su franjevci našli prikladno mjesto u Gulf Breezeu, Florida, na obali Meksičkog zaljeva, u blizini grada Pensacole.  Kuća je kupljena 1956. i iste godine proglašena rezidencijom.  Kratko je vrijeme tu boravio fra Ivo Sivrić, prvi predsjednik rezidencije.  On je nabavio sve potrebne stvari i namještaj za braću koja će tu doći.  Iste je godine rezidenciju preuzeo novi kućni poglavar fra Patrick Cigić, a s njim su još došli fra Oton Knezović i fra Predrag Kordić.  Franjevci koji su boravili u rezidenciji redovito su pomagali u američkim zrakoplovnim vojnim bazama Hurlburt i Eglin kao vojni kapelani.

            Godine 1962. otkupljeno je još 6 ˝ jutara zemlje i odlučeno da se rezidencija proširi.  Preuređenje je povjereno novome kućnom poglavaru fra Božidaru Benkoviću. Nadogradnja i proširenje rezidencije dovršeni su iste godine, a svečani je blagoslov obavio nadbiskup Toolen 1963. godine.

            Kuća je zatvorena 1977. godine, jer je prestala temeljna svrha rezidencije: franjevci je, naime, nisu dovoljno koristili kao mjesto za odmor. Posljednji predsjednik rezidencije bio je fra Vjekoslav Bambir.

            U ovoj su franjevačkoj rezidenciji boravili i djelovali slijedeći franjevci:  

1956.                     fra Ivo Sivrić, predsj.

1956.-1961.            fra Patrick Cigić, predsj.

1956.-1957.            fra Oton Knezović

1956.-1957.            fra Predrag Kordić

1957.-1959.            fra Bruno Raspudić

1958.-1959.            fra Kruno Pandžić

1958.-1959.            fra Karlo Pleše

1959.-1963.            fra Franjo Radišić

1960.-1974?            fra Ambroz Budimir

1960.-1974.            fra Anzelmo Slišković

1961.-1967.            fra Božidar Benković, predsj.

1963.-1964.            fra Bruno Raspudić

1963.-1965.            fra Ivo Sivrić

1963.-1969.            fra Gracijan Raspudić

1967.-1968.            fra Steve Raich, predsj.

1968.-1969.            fra Silvije Grubišić, predsj.

1968.-1979.            fra Špiro Andrijanić

1969.-1970.            fra L. Franković, predsj.

1970.-1971.            fra Silvije Grubišić, predsj.

1970.                     fra Robert Galinac

1971.-1973.            fra Predrag Kordić, predsj.

1971.-1974.            fra Vlado Mišetić

1973.-1977.            fra Ivo Sivrić

1973.-1977.            fra Vjekoslav Bambir, predsj.  

3) Rezidencija Kraljice mira u Beaver Fallsu, Pennsylvania  

            Franjevci su namjeravali otvoriti još jedan samostan u Americi, u kojem bi bio smješten novicijat, i to ne samo za hrvatske mlade fratre, nego i za druge manje franjevačke skupine europskih naroda. Po dopuštenju pitsburškog biskupa Wrighta kupili su 1965. kuću u Beaver Fallsu, u blizini Pittsburgha. U tom je području bilo dosta Hrvata, pa su se franjevci obvezali da će uz brigu za redovnički podmladak pomagati okolnim župnicima u pastvi.  Već slijedeće (1966.) godine ta je kuća po dopuštenju generala Franjevačkog reda kanonski ustanovljena.  Uz kuću je kupljen i veliki komad od 20 jutara zemlje, od čega je polovica bila šuma, a polovica obradivo zemljište.

            Prvi franjevci koji su 1965. došli u Beaver Falls bili su fra Bruno Raspudić, predsjednik rezidencije, fra Ivo Sivrić, fra Rufin Šilić te kandidat za franjevačkog brata Josip Bedeković.  Uskoro su pristupili uređenju zatečenih kuća i preuređenju u rezidencijalnu kuću. Kako nije bilo dovoljno prostorija, podignuta je kapelica za održavanje duhovnih vježbi. Tu je kapelicu, kao i lijepo preuređenu zgradu, 1970. godine blagoslovio pomoćni pitsburški biskup V. M. Leonard.  Također je vrlo lijepo uređen vrt oko rezidencije, a i čitavo je zemljište dobilo novi i ljepši izgled.

            Ipak, prvotna nakana da se u Beaver Fallsu otvori franjevački novicijat nikada nije ostvarena iz jednostavnog razloga što nikada nije bilo dovoljno kandidata.  Stoga je s vremenom kuća pretvorena u kuću duhovnih obnova.  Duhovne su vježbe držali franjevci koji su boravili u rezidenciji.

            Konačno je rezidencija zatvorena godine 1996., na blagdan sv. Franje (4. listopada). Razloga je bilo više, ali temeljni je bilo zatvaranje okolnih hrvatskih župa u Pennsylvaniji, koje su držali franjevaci: Ambridge, Monessen, Rankin, Steelton.  Tako je prestala i potreba jedne središnje kuće za franjevačke župe u tom dijelu Amerike.  Kuća je prodana i danas je tu ustanova za starije pokretne osobe pod znakovitim imenom “Franciscan Manor”. Posljednji predsjednik rezidencije bio je fra Bruno Raspudić, koji je dugo godina vodio brigu o toj kući.

            U njoj su od početka do zatvaranja boravili slijedeći franjevci:  

1965.-1973.            fra Bruno Raspudić, predsj.

1965.-1973.            fra Ivo Sivrić

1965.-1967.            fra Rufin Šilić

1966.-1969.            fra Lawrence Franković

1968.-1971.            fra Steve Raich

1970.-1972.            fra Karlo Pleše

1971.-1973.            fra Boško Benković

1972.-1973.            fra Jerko Kućan

1972.-1973.            fra Zoran Ostojić

1973.-1974.            fra Jerko Kućan, predsj.

1973. - ?                fra Karlo Pleše

1974.-1979.            fra Bruno Raspudić, predsj.

1974.-1991.            fra Kvirin Vasilj

1974.- ?                  fra Franjo Radišić

1974.-1978.            fra Robert Galinac

1978.-1979.            fra Boško Benković

1978.-1979.            fra Jerko Kućan

1979.                    fra Pavao Maslać, predsj.

1981.-1986.            fra Robert Galinac, predsj.

1982.-1985.            fra Vincent Cvitković

1985.-1991.            fra Boško Benković, predsj.

1985.-1991.            fra Steve Raich

1991.-1996.            fra Bruno Raspudić, predsj.

1994.-1996.            fra Vincent Cvitković  


 

[5]Više o ovoj zgradi i njezinu vlasniku - kao i onoj na Ellis Aveniji - vidi u studiji Jean F. Block Hyde Park Houses. An Informal History, 1856-1910, The University of Chicago Press, Chicago & London, str. 40 (Pl. 15) i str. 77 (Pl. 37), s fotografijama Samuela W. Blocka, Jr.

[6]Za ovaj dio usp. članak fra Silvija Grubišića Vinograd desnice Gospodnje, Hrvatski kalendar za 1945., Chicago, str. 57-67. Usp. takoper monografiju 50-obljetnica Hrvatske franjevačke kustodije (ur. fra Č. Majić i fra L. Frankovich), Chicago, 1976., str. 8-9.

 

 

 

Kazalo djelatnosti.............................................Index