Valovi dolazaka franjevaca - članova Kustodije 

            Određeni broj franjevaca došao je u Ameriku početkom stoljeća.  Glavni razlog njihova dolaska bio je pastoralni rad među hrvatskim iseljenicima.  Oni su doista bili pioniri pastoralnog djelovanja među Hrvatima: većina župa utemeljena je do Drugoga svjetskog rata, a i građevinske djelatnosti (izgradnja crkava, župnih kuća, škola, samostana za časne sestre, dvorana) uglavnom su završene do tada.  Ipak, ne treba misliti da je u tom prvom razdoblju došao preveliki broj franjevaca: bilo ih je u svemu tek 26, od kojih su se uz to neki ubrzo vratili iz Amerike.  Gotovo uz svakoga od njih možemo vezati utemeljenje neke župe ili neke građevne radove.  Neki su djelovali kao putujući misionari, tražeći i pronalazeći Hrvate na svim stranama prostrane Amerike. Osobito su u tome djelatni bili fra David Zrno, fra Ljubo Čuvalo fra Zvonko Mandurić.

            Do 1920. tek je sedam franjevaca, članova budućeg Komisarijata dospjelo u Ameriku: fra Ambroz Širca (1909.), fra Bonaventura Bilandžić (1910.) te fra Irenej Petričak, fra Luka Terzić, fra Placid Belavić i fra Leon Medić (1912.).  Dvanaest ih je došlo djelovati među američkim Hrvatima u trećem desetljeću: fra Vjenceslav Vukonić (1920.), fra Bono Andačić, fra Franjo Čuturić, fra Ambro Mišetić (1922.), fra Klement Veren (1923.), fra Hugolin Feysz (1924., od 1931. član Komisarijata), fra Blaž Jerković (1927.), fra Filip Šeparović, fra Gabro Cvitanović, fra Špiro Andrijanić, fra Zvonko Mandurić (1928.), fra Egidije Horvath (1929.) i fra Vladislav Luburić (1930.). U četvrtom desetljeću došlo ih je još sedam: fra David Zrno, fra Anzelmo Slišković (1930.), fra Ferdinand Skoko, fra Teofil Pehar (1933.), fra Ljubo Čuvalo (1935.), te fra Silvije Grubišić i fra Kornalije Ravlić (1938.).  Njima treba pribrojiti i fra Alojzija Soldu, koji je u Ameriku kao radnik dospio još 1910., a poslije se opredijelio za franjevački poziv te vječne zavjete položio 1931.  On je bio franjevački brat laik.  Od te prve “garniture” franjevaca nitko nije poživio do danas.  Većina ih počiva u franjevačkoj grobnici u Chicagu, dok su neki pokopani u Domovini.  Zanimljivo je da je najduže poživio jedan od najstarijih: fra Irenej Petričak preminuo je 1996., u 107. godini života!

            U drugi iseljenički val hrvatskih franjevaca možemo ubrojiti one koji su u Ameriku dospjeli u prvim poratnim godinama, bježeći pred krvavim komunističkim terorom.  U tu skupinu također valja ubrojiti franjevce, koji su kao dječaci prebjegli u slobodni svijet, dio vremena proveli u izbjegličkim logorima u Europi te onda postali franjevački kandidati i kao takvi prešli poslije u Ameriku, gdje su završili filozofski i teološki studij i bili zaređeni za svećenike. Osim toga, mali broj franjevaca potekao je iz hrvatskih obitelji u Americi. Oni su u Americi i rođeni, ali su željeli postati hrvatski svećenici i franjevci te djelovati među Hrvatima.  Svega skupa u ovoj su skupini bila 33 franjevca.  Većina je još uvijek djelatna, dok su drugi u franjevačkom samostanu u Chicagu ili pak već počivaju u miru Gospodnjem.  Neposredno nakon rata u Ameriku su došli: fra Vjekoslav Bambir, fra Miron Lasić, fra Slavko Luburić, fra Vilim Primorac, fra Celestin Raguž, fra Serafin Vištica, fra Ignacije Jurković te fra Vendelin Vasilj (1946.).  Nakon njih su slijedili: fra Ivo Sivrić (1947.), fra Berto Dragićević, fra Kruno Pandžić (1949.), fra Kvirin Vasilj, fra Oton Knezović i fra Zoran Ostojić (1950.), fra Častimir Majić i fra Dominik Mandić (1951.), fra Tugomir Soldo i fra Predrag Kordić (1952.), fra Trpimir Musa, fra Franjo Radišić (1953.), fra Dominik Ćorić, fra Vitomir Naletilić (1954.), fra Gracijan Raspudić, fra Bruno Raspudić (1957.).  Četvorica “ratnih” kandidata dospjeli su u Ameriku 1951., nakon ukidanja sjemeništa u Grottaferati, Italija: fra Jozo Abramović, fra Marko Kozina (za svećenike zaređeni 1959.), fra Eugen Petrović (zaređen 1960.) te fra Pavao Maslać (zaređen 1962.).  U ratnim i poratnim godinama za svećenike je zaređeno šest hrvatskih potomaka rođenih u Americi, koji su bili članovi Komisarijata (i Kustodije): fra Karlo Pleše (zaređen 1940. u Mostaru, a 1941. vratio se u Ameriku), fra Steve Raich (1943.), fra Bono Bilandžić (1943., u Ameriku došao kao dječak 1910.), fra Božidar Benković (zaređen u Mostaru 1941., vratio se u Ameriku 1946.), fra Patrick Cigich (1946.) te fra Jerko Kućan (1951.).

            Neki od gore spomenutih franjevaca bili su profesori i odgojitelji sjemeništarcima u Italiji, pa su u Ameriku doselili kad je sjemenište zatvoreno.  Druge je studij doktorata zatekao na raznim europskim učilištima, pa kako se nakon rata nisu mogli vratiti u Domovinu, zaputili su se u Ameriku.

            Konačno, u treći iseljenički val ugrubo ubrajam sve one franjevce koji su došli djelovati u Ameriku i Kanadu među Hrvatima nakon Drugoga svjetskog rata (a da njihov dolazak nije neposredno bio uzrokovan ratom) - pa sve do naših dana.  Ovdje naravno valja ubrojiti i one franjevce koji su se rodili u Americi ili su se tu školovali, a članovi su Kustodije.  Neki od franjevaca u međuvremenu su se vratili u Domovinu, dok su drugi opet napustili Franjevački red.  Fra Rufin Šilić stigao je u Ameriku 1962., a fra Mladen Čuvalo, fra Nenad Galić, fra Zvonimir Kutleša i fra Karlo Zovko 1967.; fra Leon Galić i fra Ilija Puljić 1969.; fra Ivan Bradvica 1971.; fra Ante Čuvalo zaređen je za svećenika u Americi 1972., a fra Hrvoslav Ban 1973. godine; fra Slavko Soldo došao je u Ameriku 1973., a iste godine i fra Rafo Romić; fra Jozo Ćuić 1975.; u Americi su 1977. zaređeni za svećenike fra Jozo Grubišić i fra Svetozar Kraljević (došli ovdje 1975.); fra Dionizije Lasić došao je iz Rima 1974., a iste je godine u New York stigao fra Ljubo Krasić. Od Hrvata rođenih u Americi fra Anthony Dukić zaređen je za svećenika 1957., fra Leonard Međugorac 1958., fra Lawrence Frankovich 1966., a fra Vincent Cvitković i fra Robert Galinac 1969. Kasnije su zaređeni fra Matthew Ruyechan i fra Gregory Furjanić (1980.) te fra Stjepan Bedeniković (1985.; iz Hrvatske došao u Ameriku kao dječak 1966. godine).

            U slijedećim godinama u Ameriku su stigli kao svećenici, ili su pak ovdje zaređeni: fra Drago Tolj (1977.), fra Šimun Ćorić (1978.), fra Vlatko Mišetić, fra Marijan Pehar, fra Stjepan Pandžić (1982.), fra Marko Puljić (1983.), fra Stipe Pervan (1984.), fra Miro Grubišić (1986.), fra Ljubo Lebo (1987.), fra Veselko Kvesić (1988.), fra Ivan Prusina (1992.), fra Jozo Grbeš (došao 1992., zaređen 1993.), fra Slaven Mijatović (1994.), fra Robert Kiš (1994.), fra Valentin Vukoja (1995.), fra Jago Soče (1996.), fra Robert Jolić (1997.), fra Nikola Pašalić (1998.).  U Kanadi je djelovao brat laik fra Alojzije Topić (od 1987.)

            Kratko vrijeme kao pripravnici u Kustodiji su boravili: fra Mile Vlašić (1992.-1993.), fra Ante Ivanković Ml. (1992.-1993.), fra Šimun Romić (1996.-1997.), fra Danko Perutina (1998.-1999.), fra Dario Dodig (1998.-1999.), fra Mario Knezović (1999.-2000.), fra Tomislav Puljić (1999.-2000.), fra Ivica Majstorović (1999.-2000.), fra Stipe Renić, fra Ante Bekavac i fra Vinko Bebek. 

Back To Top

Kazalo djelatnosti.............................................Index