Komisarijat hrvatskih franjevaca (1926.-1969.)

              Pa ipak, iako je u Americi u prvim deseteljećima djelovao priličan broj hrvatskih svećenika, tu nije postojala nikakva organizirana zajednica hrvatskih svećenika. Kako je u prvim desetljećima 20. stoljeća u Americi djelovao i lijep broj franjevaca rodom iz Hrvatske, Slovenije i Slovačke, odlučili su osnovati zajednicu koja bi imala sjedište u Americi, da bi na taj način njihov rad postao što djelotvorniji i usklađeniji.  Zajednica slovenskih, hrvatskih i slovačkih franjevaca tako je utemeljena 1912. godine pod imenom Komisarijat Svetoga Križa, sa sjedištem u Lemontu, Illinois.  Slovenski franjevci imali su vodeću ulogu u Komisarijatu, koji je bio i ovisan o Slovenskoj franjevačkoj provinciji.[3] Ipak, ta slovensko-hrvatsko-slovačka zajednica nije bila duga vijeka. Osjećala se naime praktična i pastoralna potreba da se hrvatski franjevci organiziraju kao samostalna zajednica. Ostatci, pak, početnog zajedništva sa slovenskim i slovačkim franjevcima i danas su dijelom vidljivi na nekim župama: tako, primjerice, hrvatski franjevac djeluje još uvijek na župi u Bethlehemu, Pennsylvania, iako je gotovo 100% župljana slovenskog podrijetla.

            Hrvatski su se franjevci osamostalili 1926. godine: kanonski je njihova zajednica - pod imenom Komisarijat Svete Obitelji -  potvrđena 9. veljače 1926.  Tu je odluku donijela vatikanska Kongregacija za redovnike.  Hrvatski je Komisarijat odvojen od slovenskog i stavljen pod upravu franjevačkog generala Reda - zato se nazivao “generalnim”.  Sam general Reda fra Bernardin Klumper proveo je ovu odluku Kongregacije i izdao o tome dekret 18. veljače 1927.  Oko osamostaljenja Komisarijata najviše su se trudili hrvatski franjevci u Americi: fra Bono Andačić, fra Vjenceslav Vukonić i fra Irenej Petričak. Zamolili su i hrvatske provincijale da bi ih u tome poduprli. Također je za Komisarijat zaslužan i fra Francis Hase, koji je 1925. godine bio generalni vizitator zajedničkoga slovensko-hrvatsko-slovačkog komisarijata. O hrvatskom Komisarijatu trebali su se brinuti sve hrvatske franjevačke provincije u Domovini.

            Svakako je osnutak hrvatskoga Komisarijata bio veoma značajan događaj u povijesti hrvatskih katolika u Americi, jer opstanak jedne župe nije više ovisio o samo jednom svećeniku, kada se nakon njegova odlaska ili smrti nikada nije znalo hoće li ga imati tko naslijediti. Štoviše, ta će franjevačka zajednica tijekom slijedećih desetljeća često puta pritjecati u pomoć hrvatskim župama na kojima nisu bili franjevci, a koje su na bilo koji način ostale bez svoga svećenika.

            Prvi članovi Komisarijata bili su: fra Klement Veren (prvi komisar), fra Bono Andačić, fra Vjenceslav Vukonić, fra Irenej Petričak, fra Ambroz Širca, fra Leon Medić, fra Ambro Mišetić i fra Franjo Čuturić.  Djelovali su u pet hrvatskih župa: u New Yorku, Steeltonu, St. Louisu te dvije u Chicagu. Šesta župa bila je u Bethlehemu, iako su većinu činili vindiški Slovenci.  Kako je, međutim, fra Klement Veren bio tada njihov župnik i govorio njihovim narječjem slovenskog jezika, župa je ostala do danas pod upravom hrvatskih franjevaca.

            U početku hrvatski Komisarijat nije imao stalnog sjedišta. Sjedište je bilo zapravo tamo gdje je bio komisar (prvih godina tako u Bethlehemu, Pennsylvania). Kad je za komisara bio izabran fra Blaž Jerković (1929.) sjedište je prešlo u Chicago, jer je on bio župnik sv. Jerka.  Tek će kupnjom samostana u Chicagu Komisarijat dobiti tu stalno sjedište - do danas.  Ispočetka je Komisarijat bio podložan izravno franjevačkom Generalu u Rimu i u njemu su djelovali franjevci iz više hrvatskih franjevačkih provincija.

            Prema dogovoru franjevačkih provincijala s tih prostora (na sastanku u Karlovcu 1930.) - a najviše zalaganjem hercegovačkog provincijala fra Dominika Mandića - skrb za američke Hrvate povjerena je Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji sa sjedištem u Mostaru, pa je i Komisarijat od 1931. godine potpao pod jurisdikciju iste Provincije.  Već i do tada određeni broj hercegovačkih franjevaca djelovao je u Americi, a upravo je činjenica povjeravanja Komisarijata toj zajednici učinila da je u kasnijim desetljećima najveći broj franjevaca bio upravo iz te provincije. Odluku o povjeravanju Komisarijata Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji službeno je donio general Reda fra Bonaventura Marrani 19. studenog 1931., a potvrdila Kongregacija za redovnike 30. prosinca 1931. Tako je Komisarijat prestao biti “generalni”, a postao je “provincijski” - pod upravom jedne provincije, Hercegovačke.  Budući, međutim, da je za vrijeme rata (1939.-1945.) bilo nemoguće održavati veze između Provincije i Komisarijata, on je opet postao “generalnim” - pod upravom generala Franjevačkog reda u Rimu. Takvo je stanje potrajalo sve do 1969., kada je odlukom Generalnog definitorija od 23. rujna 1969. Komisarijat ponovno povjeren Hercegovačkoj provinciji. Istodobno je preimenovan u “kustodiju”, budući da je postao “provincijski” komisarijat - a svi provincijski komisarijati u Americi preimenovani su u kustodije još 1950. godine, odlukom Generalnih konstitucija Franjevačkog reda.

            Kustodija je, međutim, tek kratko vrijeme bila “provincijska”. Naime, zbog poznatih neprilika u kojima se već nekoliko desetljeća nalazi Hercegovačka franjevačka provincija (tzv. “Hercegovački slučaj”), Kustodija je dogovorno 1976./77. prestala pravno biti ovisna u Provinciji i postala opet ovisna o generalu Franjevačkog reda. Takvo je stanje i danas.  Ipak, hrvatski franjevci koji djeluju u Kustodiji ostali su brojnim i neraskidivim vezama povezani s provincijom u Hercegovini, jer gotovo svi vuku svoje korijene upravo iz te provincije.[4]

            Nakon već spomenutog fra Gaudencija Goršea (koji je u Americi ostao samo dvije godine, 1900.-1902.), u Ameriku su došli i drugi franjevci, još prije Prvoga svjetskog rata. To su bili: fra Ambrozije Širca, fra Luka Terzić, fra Leon Medić, fra Placid Belavić i fra Irenej Petričak. Oni su odmah po svom dolasku sudjelovali u osnivanju novih hrvatskih župa, te su pronalazili Hrvate do kojih su mogli doći.  Od hercegovačkih franjevaca prvi su došli u Ameriku nakon Prvoga svjetskog rata.  Trojica prvih bili su fra Bono Andačić, fra Ambro Mišetić i fra Franjo Čuturić.  Svi su oni - bez obzira iz koje su franjevačke provincije bili došli - postali punopravnim članovima Hrvatskoga franjevačkog komisarijata.  Neki su doživjeli i duboku starost te su brojnim potonjim naraštajima mogli uživo svjedočiti o tim prvim danima i godinama u Americi i o radu s američkim Hrvatima.

            Prvi komisar Hrvatskog komisarijata u Americi bio je fra Klement Veren (1926.-1929.), član Zagrebačke franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, podrijetlom vindiški Slovenac.  On je u Ameriku došao 1923. te djelovao u Bethlehemu među Vindišima iz Prekomurja.  Nakon što je god. 1926. izabran komisarom nastavio je i dalje župničku službu u Bethlehemu.  Njegov nasljednik bio je hercegovački franjevac fra Blaž Jerković (1929.-1935.), koji je istodobno bio i župnik u sv. Jeronimu u Chicagu.  Najduže je pak komisarom bio fra David Zrno, punih 15 godina (1935.-1949.). Za njegove uprave kupljen je i prvi samostan, sv. Ante u Chicagu (1943.), koji je postao i stvarno i pravno sjedište ove zajednice sve do danas.  Fra Davida je naslijedio fra Vendelin Vasilj, koji je Komisarijatom  upravljao 9 godina: najprije 1949.-1952., a potom 1961.-1967.  Po svom dolasku iz Rima, upravu je Komisarijata preuzeo poznati hercegovački franjevac i ugledni hrvatski povjesničar fra Dominik Mandić (1952.-1955.). Nakon njega je za komisara bio izabran fra Ferdinand Skoko (1955.-1961.), pa onda - nakon fra Vendelina Vasilja - fra Vjekoslav Bambir (1967.-1973.).  Za vrijeme njegove uprave komisarijat je preimenovan u kustodiju, a komisar u kustosa.

 


[3]Inače su Slovenci uz tajnu pomoć Austrijanaca bili i najzaslužniji da se ovaj slavenski komisarijat odvojio od mađarsko-slavenskog, koji je postojao u Americi od početka 20. stoljeća. Taj je mađarsko-slavenski zajednički komisarijat bio ustanovljen po uzorku na mađarsko-slavensku cirkumskripciju (okrug), koja je bila jedna od većih jedinica unutar Franjevačkog reda. Svaka cirkumskripcija birala je svoga generalnog definitora u generalnu upravu Reda. Ovakva je podjela dokinuta tek 1973., pa danas postoji posebna slavenska cirkumskripcija, dok su Mađari priključeni njemačkoj govornoj skupini (MANDI‚, Hrvatski franjevci Sjeverne Amerike. Počeci - razvoj - uspjesi, Hrvatski kalendar 1974., str. 139-141).

[4]Ovaj dio napisan na temelju izvornih dokumenata u pismohrani Kustodije te na temelju slijedećih članaka: V. Bambir, Hrvatska franjevačka kustodija Sv. Obitelji u U.S.A. i Kanadi, u: Šematizam franjevačke provincije Uznesenja Bl. Dj. Marije u Hercegovini 1977., Mostar, 1977., str. 217-218; Č. Majić, Spomen hrvatskim franjevcima, Danica od 28. svibnja 1982., str. 4; D. Mandić, Hrvatski franjevci Sjeverne Amerike, Hrvatski kalendar za 1974., str. 140.

 

Kazalo djelatnosti.............................................Index