Kratka opca povijest Hrvata u Americi

Još prigodom svog dolaska na Jug, početkom 7. stoljeća, Hrvati su zauzeli obale najljepšega mora na svijetu, Jadranskog, gdje su se tijekom vremena izmiješali s domaćim romansko-ilirskim pučanstvom.  Stoga je hrvatska navezanost na more bila istaknuta, a ponekad i sudbonosna: bili su poznati kao vrsni mornari, a neko su vrijeme - osobito u vrijeme prvoga hrvatskog kralja Tomislava (10. st.) - svojom ratnom mornaricom gotovo suvereno vladali Sredozemljem. U kasnijim stoljećima samostalna je Dubrovačka republika nastavila s tom pomorskom tradicijom i trgovala s čitavim tada poznatim svijetom. Većina povjesničara drži kako su neki od hrvatskih moreplovaca sudjelovali i u drevnoj Columbovoj ekspediciji u otkriću Novoga svijeta (1492.) - američkog kontinenta (za koji se tada pogrješno smatralo da je zapadna obala Indije). Drugi pak (L. Adamic) drže kako su dubrovački moreplovci na američku obalu dospjeli i prije Columba!  Svakako, povijesna je činjenica da svojim brodovima Dubrovčani trgovali s Amerikom u prvim desetljećima i stoljećima po otkriću toga kontinenta. Izuzetno je zanimljiv spomen hrvatskog imena iz 16. stoljeća.  Naime, jedno se indijansko pleme nazivalo Croatan Indijancima: djeca su imala čudnu “vrlo lijepu svijetlosmeđu kosu”, Indijanci su upotrebljavali u svom jeziku neke riječi koje su zvučale hrvatski.  Živjeli su u Sjevernoj Karolini, na otoku Roanoke i u njegovoj blizini. Kad se guverner White 1590. vratio u tu naseobinu obići engleske doseljenike, više nije bilo nikoga.  Ostao je samo natpis na jednom hrastu, urezan u koru: CROATOAN.  Čini se, nažalost, da će taj davni hrvatski spomen na indijanskoj zemlji ostati vječnom tajnom, na granici između povijesne istine i legende, jer ga nikada nitko više neće moći potvrditi. Sličnost imena (Croatan ili Croatoan) s latinskim oblikom hrvatskog imena toliko je ipak očita da s velikom vjerojatnošću možemo govoriti o postojanju “hrvatskih Indijanaca” još u davnom 16. stoljeću.[1]

            Pa ipak u prvim stoljećima po otkriću Amerike hrvatske su kolonije bile vrlo rijetke i samo je mali broj Hrvata započeo novi život u Americi. Najbrojniji od njih bili su moreplovci koji su se odlučili skrasiti u toj novoj prebogatoj zemlji.  Najviše je Hrvata bilo tada na zapadnoj obali, u Kaliforniji. Tek će u 19. stoljeću - kada na hrvatskom prostoru dolaze teška vremena za Hrvate, politički i još više ekonomski, te kad se sve više počinju širiti fantastične vijesti o prebogatoj dalekoj zemlji Americi - broj hrvatskih doseljenika početi rasti. I tada ih najviše dolazi s dalmatinske obale i otoka, ali i iz Like, Slavonije i drugih hrvatskih prostora.  Još uvijek je broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine neznatan: njima je iz zemalja pod turskom vlašću bilo gotovo nemoguće izići, a vjerojatno do tamo nisu ni dopirale vijesti o vanjskom svijetu. Tek nakon austro-ugarske okupacije 1878. godine i njihov će broj porasti. Ipak, najveći je broj Hrvata - uostalom, kao i drugih naroda - u Ameriku počeo dolaziti u posljednjim desetljećima 19. st. i u prvim desetljećima 20. st.  Amerika je tada postajala najjačom industrijskom zemljom na svijetu, pružala je mogućnost relativno brze zarade, a - što je vrlo bitno - davala je svim novim doseljenicima slobodu izražavanja svojih kako nacionalnih tako i vjerskih osjećaja. Prema nekim procjenama (Emily Balch), do 1910. godine u Ameriku se uselilo oko 400.000 Hrvata! Ipak, veoma je teško dati točnu procjenu, jer su Hrvati u useljeničke rubrike bili upisivani u čudnoj kombinaciji kao “Hrvati i Slovenci”, dok su drugi opet upisivani u rubrici “Dalmatinci, Bosanci i Hercegovci”. Dakle, u drugom se slučaju radi o regionalnoj, a ne o nacionalnoj pripadnosti. Ipak, ogromna je većina i u prvoj i u drugoj rubrici bila hrvatskog podrijetla. Valja svakako napomenuti da su se mnogi od njih vraćali u staru domovinu: prema nekim procjenama, do 1914. svaki treći Hrvat se vraćao iz Amerike doma.

            Upravo u to vrijeme na hrvatskom nacionalnom prostoru vladaju veoma teške ekonomske prilike. Škrta zemlja davala je malo: za sve žitelje bilo je dovoljno jedino sunca. Politička je situacija postala osobito teška nakon uvođenja apsolutizma tijekom 1850-tih godina. Također su Hrvati izgubili svoja brojna povijesna prava nakon stvaranja dvojne Monarhije 1867.  Bili su rastrgani na tri strane: pristalice Austrije, pristalice Mađarske, pristalice samostalnog vođenja hrvatske politike (Starčević, Kvaternik). O hrvatskim seljacima nije se brinuo nitko. Veliki je egzodus prouzrokovala i odluka vlasti o smanjenju broja plovidbi 1870-tih godina: na taj su način brojni moreplovci ostali bez posla. Oko 200.000 ljudi ostalo je bez prihoda nakon razornog pohoda filoksere na njihove vinograde. Dokidanje Vojne krajine oduzelo je vojnički posao mnogima kojima je to bio jedini izvor prihoda. Također su izgradnjom željeznice od Karlovca do Rijeke posao izgubili brojni “kirijaši” kojima je prijevoz robe na konjskim zapregama do luke bio glavni izvor prihoda. Veliki broj svih tih nesretnih ljudi, potaknut k tome senzacionalističkim pričama o američkom bogatstvu, odlučio je napustiti rodni kraj i poći na “put bez sna”. Mnogi su prekasno shvatili kako su često puta priče o Americi bile prenapuhane. A u isto to vrijeme njihovu su zemlju dobivali njemački i mađarski doseljenici!  Ništa nema gore od tuđinske vlasti!

            U novim uvjetima hrvatski su se useljenici u Americi nastojali kako tako organizirati da bi mogli pomoći jedni drugima u slučaju potrebe: ozljede na poslu, smrti, nepoznavanja jezika i svojih prava. Osnivana su potporna društva, ponajčešće pogrebna, koja su se brinula za dostojan sprovod svojih članova i pomoć njihovim obiteljima. Zanimljivo je da su još zarana neke hrvatske kolonije imale i vlastita “hrvatska” groblja: barem da bi pokojni ležali u “svojoj” zemlji, da bi na taj način imali privid svojih drevnih grobalja i hrvatske grude. Glavna su okupljališta tih starih hrvatskih useljenika bili salooni, koje su držali sami Hrvati, a vrlo su često Hrvati i stanovali skupa u zajedničkim kućama i spavaonicama.  Veliki je problem bila ženidba, jer u to vrijeme veoma je mali broj Hrvatica bio došao u Ameriku. Stoga su se neki otiskivali na daleki višemjesečni put brodom u stari kraj da tamo nađu zaručnice i dovedu ih u Ameriku. Veliki se broj oženio ženama drugih nacionalnosti: u Kaliforniji, često Meksikankama, u drugim državama Irkinjama ili Poljakinjama, ali svakako u najvećem broju slučajeva gledalo se da su zaručnice, kad već nisu Hrvatice, ono barem katolkinje.

            Život velike većine Hrvata bio je veoma težak. Uglavnom su bili nepismeni, bez poznavanja engleskog jezika, pa su radili najteže poslove: u rudnicima, željezarama i na izgradnji novih prometnica i tunela. Drugi su bili lučki radnici. Na zapadnoj i južnoj, osobito u Kaliforniji te oko ušća Mississippija, bavili su se uzgojem školjki, osobito kamenica, ribolovom, dok su se neki posvetili uzgoju voća i vinogradarstvu. Nisu bili rijetki ni oni koji su tijekom “zlatnih groznica” sreću okušali u rudnicima zlata ili drugih vrijednih kovina. Neki su uspjeli i postali veoma bogati. Mnogi drugi su živjeli vrlo teško i umirali mladi: rijetki su živjeli duže od 40 godina. Svi oni imali su jedno zajedničko obilježje: bili su radini i probitačni. Malo ih je koji nisu uspjeli. Ipak, plodove njihove muke i truda uživat će tek njihova djeca ili unučad.[2]

            Kao vjernicima veoma privrženima Crkvi, hrvatskim pionirima u Americi zacijelo ništa toliko nije nedostojalo kao manjak hrvatskih katoličkih svećenika i crkava u kojima bi obrede mogli razumjeti te gdje bi ih svećenici okupljali i usmjeravali - kako je to bilo u Domovini. Ipak sve do pred sami kraj 19. stoljeća među njima nije bilo hrvatskih svećenika: mnogi su stoga išli u druge katoličke crkve, dok su se drugi posve udaljili od Crkve, budući da u drugim crkvama nisu mogli naći ono što su traćili. Prvi hrvatski svećenik koji je u Americi djelovao među Hrvatima bio je vlč. Dobroslav Božić, rodom iz sela Potočani kod Odžaka u Bosni.  Došao je u Ameriku 1894. godine, ponukan od biskupa Strossmayera, te uskoro osnovao i prvu hrvatsku župu u Americi, u velikoj hrvatskoj koloniji u Pittsburghu.  Pa ipak, on nije bio prvi hrvatski svećenik koji bi djelovao u Americi. Prije njega ih je bilo dosta, ali oni su djelovali među Indijancima ili drugim narodima, uglavnom među Nijemcima.


[1]O “zagonetki Croatan Indijanaca” pisao je Jure PRPI‚, Hrvati u Americi, Zagreb, 1997., str. 24-25. Hrvatski književnik u Americi Jakov BAŠIĆ, vođen tim podatkom, upleo je u svoj roman Hrastov čvor - vitez divljine (San Francisco, 1969.) i priču o dubrovačkom moreplovcu Jakovu Jakiću, koji je - prema njemu - bio utemeljitelj plemena Croatan (usp. str. 279-292).

[2]O životu hrvatskih useljenika u novoj domovini napisano je više studija, od kojih najvrednijom držim onu Jure PRPIĆA, Croatian Immigrants in Amerika (to je zapravo proširena i izmijenjena njegova doktorska radnja iz 1959., na engleskom izdana prvi put 1971., a potom doživjela još tri engleska izdanja); na hrvatski je prevedena i izdana pod naslovom Hrvati u Americi (Zagreb, 1997.)

 

 

 

Kazalo djelatnosti.........................................Index